Krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja jedno je od najčešće inkriminisanih djela u praksi bosanskohercegovačkih sudova. Uprkos svojoj rasprostranjenosti, ovo djelo ostaje pravno kompleksno, a granica između zakonite odluke rukovodioca i krivičnog ponašanja često je tanka i predmet stručne rasprave. U ovom tekstu analiziramo zakonska obilježja ovog krivičnog djela prema Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH), uz pregled relevantne sudske prakse.
Zakonski okvir – član 383. KZ FBiH
Osnovni oblik krivičnog djela propisan je članom 383. stavom 1. KZ FBiH. Prema ovoj odredbi, krivično djelo čini službena ili odgovorna osoba u Federaciji BiH koja – iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračenjem granica svoje službene ovlasti ili neobavljanjem svoje službene dužnosti – pribavi sebi ili drugome kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog.
Zakon dakle predviđa tri alternativno određene radnje izvršenja:
1. iskorišćavanje službenog položaja ili ovlašćenja,
2. prekoračenje granica službene ovlasti,
3. neobavljanje službene dužnosti.
Svaka od ovih radnji dovoljna je sama po sebi za ostvarenje bića krivičnog djela, uz uvjet da je njome prouzrokovana neka od alternativnih posljedica: pribavljanje koristi počinitelju ili trećem licu, nanošenje štete ili teža povreda prava drugog. Kvalifikovani oblik krivičnog djela iz stava 3. istog člana postoji kada je pribavljena imovinska korist koja prelazi iznos od 50.000,00 KM.
Ko može biti počinilac?
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja spada u kategoriju tzv. delicta propria – krivičnih djela koja može počiniti samo osoba sa posebnim obilježjem određenim zakonom. U konkretnom slučaju, to su isključivo službene i odgovorne osobe u Federaciji BiH, kako ih definišu čl. 2. st. 3. i 7. KZ FBiH.
Službena osoba podrazumijeva izabrane i imenovane funkcionere, državne službenike i namještenike koji obavljaju poslove u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, te tijelima uprave na federalnom, kantonalnom i općinskom nivou, ali i ovlašćene osobe u privrednim društvima ili pravnim licima kojima je zakonom povjereno obavljanje javnih ovlašćenja.
Odgovorna osoba je pak osoba u privrednom društvu ili drugoj pravnoj osobi kojoj je, s obzirom na njenu dužnost ili posebnu ovlast, povjeren određeni krug poslova u upravljanju imovinom, rukovođenju proizvodnjom ili drugom privrednom djelatnošću, ili nadzoru nad njima. Ovo znači da direktori, prokuristi, članovi uprave i drugi rukovodeći kadrovi privrednih društava – uključujući i javna preduzeća – mogu biti počinitelji ovog krivičnog djela, što sudska praksa i potvrđuje u velikom broju predmeta.
Pritom valja naglasiti da samo prisustvo na određenoj funkciji ne čini osobu automatski počiniteljem – ključno je da je krug njenih konkretnih ovlašćenja takav da je djelo zaista mogla počiniti. Sudska praksa pokazuje da su optužnice odbijane upravo zbog toga što niti jedan od formalno optuženih nije imao odgovarajuću hijerarhijsku poziciju ni ovlašćenja koja se djelo pretpostavlja.
Blanketna dispozicija – specifičnost ovog krivičnog djela
Krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja djelo je s blanketnom dispozicijom. To znači da zakonski opis krivičnog djela sam po sebi ne sadrži sve elemente bića krivičnog djela, već se za njihovo kompletiranje mora uputiti na propise iz druge pravne oblasti – posebne zakone, pravilnike, statute ili interne akte koji reguliraju dužnosti konkretne službene ili odgovorne osobe.
Praktično, ovo znači da optužnica mora precizno navesti koji je propis povrijeđen, kako i na koji način je optuženi tu normu prekoračio ili zaobišao. Ako optužnica ne sadrži propisanu blanketnu dispoziciju, optuženi ne može biti osuđen za krivično djelo koje mu se stavlja na teret – bez obzira na ostale okolnosti predmeta. Ovo je jedna od najčešćih formalnih mana optužnica u praksi bosanskih sudova, a i razlog slanja niza predmeta na ponovni postupak.
Subjektivni element – umišljaj kao neophodan uslov
Jedno od najvažnijih obilježja ovog krivičnog djela jeste da se ono može počiniti isključivo s umišljajem. Ono što je posebno značajno – i što Vrhovni sud Federacije BiH, Sud Bosne i Hercegovine i Apelacioni sud Brčko distrikta dosljedno potvrđuju – jeste da je za ostvarenje bića ovog krivičnog djela neophodan umišljaj.
Direktni umišljaj u smislu člana 37. stav 2. KZ FBiH postoji kada je počinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje. Primijenjeno na zlouporabu položaja, to znači da optuženi mora biti svjestan da iskorišćava ili prekoračuje svoja ovlašćenja, te da pri tome želi da pribavi korist sebi ili drugom, nanese štetu ili teže povrijedi prava drugog.
Eventualni umišljaj – gdje počinilac pristaje na zabranjen ishod bez izričite namjere da ga prouzrokuje.
U praksi ovo znači da tužilaštvo mora nedvosmisleno dokazati psihički odnos optuženog prema djelu i posljedici. Nije dovoljno utvrditi da je donijeta pogrešna ili čak protivzakonita odluka – mora se dokazati da je ta odluka donijeta sa svješću i voljom pribavljanja protivpravne koristi ili nanošenja štete. Ako tužilaštvo ne uspije dokazati ovaj subjektivni element, sud je dužan donijeti oslobađajuću presudu.
Razlika između iskorišćavanja i prekoračenja ovlašćenja
Zakon i sudska praksa jasno razlikuju tri modaliteta radnje izvršenja. Iskorišćavanje službenog položaja ili ovlašćenja postoji kada službena ili odgovorna osoba preduzima radnje koje su formalno u granicama njenih ovlašćenja, ali su protivpravne u materijalnom smislu – jer su suprotne interesima i zadacima službe. Dakle, ovlašteni subjekt koristi svoja ovlašćenja, ali ne u svrhu za koju su mu data, već radi ostvarenja nekog privatnog ili tuđeg interesa.
Prekoračenje ovlašćenja, s druge strane, postoji kada osoba postupa izvan granica svojih stvarnih ovlašćenja – dakle, preduzima radnje za koje nije ovlašćena. Ova distinkcija nije puka terminološka vježba: u presudama Vrhovnog suda FBiH i kantonalnih sudova redovno se ukazuje na grešku prvostepenih sudova koji zamijenijene ova dva pojma, što predstavlja bitnu povredu krivičnog postupka.
Neobavljanje službene dužnosti konačno postoji kada ovlašćena osoba propušta preduzeti radnju koju je dužna preduzeti – pasivnost umjesto aktivnog postupanja. I ovaj modalitet zahtijeva dokaz namjere da se takvim propuštanjem postigne određena korist ili prouzrokuje šteta.
Pojam koristi i štete – šta se podrazumijeva?
Zakon koristi pojam “kakva korist” namjerno bez pobliže kvalifikacije, što otvara prostor za širu interpretaciju. Korist može biti imovinska (materijalna) – novac, , probitačan ugovor, sniženje cijene – ali i neimovinska, poput profesionalnog napredovanja, povoljnog medijskog nastupa ili personalnih pogodnosti.
Ipak, sudska praksa upozorava da ni neimovinsku korist nije moguće pretpostavljati – ona mora biti jasno i nedvosmisleno utvrđena i opisana u optužnici. Paušalna tvrdnja da je optuženi “sebi pribavio korist” bez preciziranja njene prirode i sadržaja neće biti dovoljna za osuđujuću presudu. Posebno se ističe da samo pravo na kupovinu ili puka mogućnost sticanja buduće koristi nisu dovoljni – realizacija koristi mora biti dokazana ili mora biti sastavni dio umišljaja počinioca.
Načelo in dubio pro reo i teret dokazivanja
Važan procesni aspekt ovih predmeta je raspodijela tereta dokaza. Prema ZKP FBiH i ustavnom načelu pretpostavke nevinosti, tužilaštvo je dužno dokazati svaki element krivičnog djela van razumne sumnje. Optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost.
U skladu s tim, svaka sumnja u pogledu postojanja obilježja krivičnog djela tumači se u korist optuženog (in dubio pro reo). Ako sud ostane u sumnji o tome je li optuženi zaista postupao s direktnim umišljajem, jedini zakoniti ishod je oslobađajuća presuda. Ova garancija, sadržana u članu 3. stav 2. ZKP FBiH, od posebne je važnosti u predmetima koji uključuju rukovodeće funkcije u javnim preduzećima i organima uprave.
Zašto je krivična odbrana presudna?
Složenost ovog krivičnog djela – blanketna dispozicija, specifičan subjektivni element, neophodnost utvrđivanja konkretnih ovlašćenja i njihove granice – znači da se svaki predmet ovog tipa mora pažljivo i stručno analizirati. Iskusni branilac će u svakom konkretnom slučaju ispitati: da li optužnica u potpunosti opisuje sve zakonske elemente bića krivičnog djela? Je li u optužnici jasno navedena blanketna norma? Postoji li dokaz o direktnom umišljaju ili se on tek pretpostavlja?
Sudska praksa pokazuje da veliki broj predmeta za zlouporabu položaja ili ovlašćenja završava oslobađajućom presudom – upravo zbog mana u optužnicama ili nedostatka dokaza o subjektivnom elementu. Pravovremena i kompetentna krivična odbrana može napraviti presudnu razliku između osuđujuće i oslobađajuće presude.