U praksi naknade štete često se postavlja pitanje do koje mjere je oštećeni dužan preduzeti radnje kako bi spriječio povećanje štete ili umanjio njene posljedice. Iako je ovo načelo poznato, njegova granica i konkretna primjena razlikuju se od slučaja do slučaja. Zakon o obligacionim odnosima (član 192.) uvodi obavezu oštećenog da doprinese smanjenju štete, ali sudska praksa daje dublje tumačenje — precizirajući da se od oštećenog ne može zahtijevati pretjeran napor koji prelazi granice razumnog.
U tom smislu, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine zauzeo je jasan stav koji je od izuzetnog značaja za praksu naknade štete:
Stav sudske prakse:
“OŠTEĆENI JE DUŽAN DA NASTOJI SMANJITI ŠTETU, ALI SE NE MOŽE
ZAHTIJEVATI DA NJEGOV ANGAŽMAN U TOM PRAVCU NOVČANO, FIZIČKI
ILI PSIHIČKI PRELAZI RAZUMNU MJERU.Iz obrazloženja:
Odredbom člana 192. ZOO je propisano da oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu (st.1). Kad je nemoguće utvrditi koji dio potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja (st.2). Osnovano prvotužitelj navodi da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Oba nižestepena suda prihvataju nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke i procjenu vrijednosti objekta prije požara u iznosu od 20.446,00 KM, da je utvrđena vrijednost amortizacije objekta 39%, da je odmah nakon požara objekat djelimično oštećen, te da je do totalne štete kada je objakat srušen došlo kasnije, a da totalna šteta ne bi nastupila da je prvotužitelj izvršio sanaciju objekta ulaganjem iznosa od 4.829,00 KM. Osnovno načelo naknade štete prema kojem se naknadom štete imovina oštećene osobe treba dovesti u stanje kako je bilo prije uzrokovane štete, nikako ne uklanja obavezu oštećenog da sam nastoji smanjiti štetu. Drugo je, međutim, pitanje kako se, koliko i u kojem smislu trebao angažovati oštećeni da sa svojom aktivnošću smanji štetu i olakša položaj štetnika. Angažman koji bi se u tom smislu realno mogao očekivati i zahtjevati od oštećenog ne bi smio novčano, fizički i psihički, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, prelaziti razumnu mjeru. Iz sadržaja spisa predmeta (iskaza svjedoka Š.K. i H.Š.), poizilazi da je tuženi odmah nakon požara bio upoznat sa nastankom štete, tako da se dužnosti prvotužitelja, kao oštećenog, da nastoji smanjiti štetu ne može pridati veći značaj u odnosu na dužnost štetnika da otkloni štetu, odnosno da u konkretnom slučaju izvrši sanaciju objekta u kom
slučaju totalna šteta ne bi ni nastala. Svojim pravnim stavom drugostepeni sud je nepravilno dužnost oštećenog da nastoji smanjiti štetu poistovjetio sa njegovom obavezom da vlastitim sredstvima odmah sanira štetu. Ovo tim prije što tuženi tokom postupka nije ni dokazao da je tužitelj, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, znao za mogući nastanak totalne štete i da je mogao izvršiti spornu sanaciju. Stoga je, i po ocjeni ovog suda, pravilan stav prvostepenog suda kada prihvata razloge prvotužitelja kao oštećenog da nije bio u realnoj mogućnosti da nakon požara pristupi sanaciji objekta, o čemu drugostepeni sud, polazeći od nepravilne primjene odredbe člana 192. ZOO, donosi suprotan i pogrešan zaključak.
Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000815 10 Rev
od 06.12.2011. godine.”
Analiza pravnog stava: dužnost, ali ne i pretjerana žrtva
Sud ovim stavom postavlja ravnotežu između dva načela: dužnosti oštećenog da smanji štetu i ograničenja te dužnosti razumom i mogućnostima oštećenog.
Zakon o obligacionim odnosima u članu 192. propisuje da će oštećeni koji je doprinio povećanju štete imati pravo samo na srazmjerno umanjenu naknadu. To znači da se od oštećenog očekuje određeni stepen angažmana — da postupi razumno, da reaguje kada može i da ne doprinosi pasivno pogoršanju stanja. Međutim, taj angažman mora imati granice.
Vrhovni sud jasno naglašava da se od oštećenog ne može zahtijevati da ulaže sopstvena sredstva, fizički rad, ni da trpi psihički napor iznad razumnog nivoa. Drugim riječima, dužnost da smanji štetu nije isto što i obaveza da je sam otkloni.
U konkretnom slučaju, oštećeni nije bio u realnoj mogućnosti da sam sanira objekat nakon požara. Štetnik (tuženi) je znao za nastalu štetu, ali nije preduzeo mjere da je otkloni. Sud je stoga pravilno ocijenio da teret odgovornosti ne može pasti na oštećenog, jer bi to značilo da žrtva mora dodatno ulagati sredstva i trud da bi smanjila gubitke koje je prouzrokovao drugi.
Šira primjena načela u praksi
Ovaj pravni stav ima dalekosežan značaj u svim vrstama šteta — od saobraćajnih nezgoda, preko šteta na imovini, pa do šteta na zdravlju. U svim tim situacijama, oštećeni treba pokazati razumnu aktivnost, ali se ne može očekivati da snosi teret koji pripada štetniku.
Sudska praksa ovim stavom vraća ravnotežu između odgovornosti štetnika i dužnosti oštećenog. Iako oštećeni ima moralnu i zakonsku obavezu da ne doprinosi povećanju štete, pravo na naknadu štete ne može se umanjiti zato što nije preuzeo obaveze koje prelaze njegove realne mogućnosti.
Dužnost oštećenog da smanji štetu postoji, ali ima svoje granice u razumnom i mogućem. Ovaj stav Vrhovnog suda FBiH uspostavlja važnu liniju zaštite oštećenih, čuvajući ih od pretjeranih zahtjeva koji bi mogli dovesti do dodatnih troškova ili psihičkog pritiska.
U svakom postupku naknade štete, sud mora sagledati okolnosti slučaja, finansijske mogućnosti oštećenog, njegovu fizičku sposobnost i realne opcije da spriječi veći gubitak. Samo tako se može postići pravično rješenje koje balansira između obaveze da se spriječi veća šteta i prava oštećenog da ne bude dodatno kažnjen zbog tuđe odgovornosti.
Advokatska kancelarija Kemal Vejzović pruža stručne usluge savjetovanja i zastupanja u postupcima naknade štete, uključujući imovinske i nematerijalne štete, štete nastale usljed požara, poplava, saobraćajnih nezgoda i povreda na radu. Kancelarija zastupa oštećene u svim fazama — od vansudske nagodbe do sudskog postupka.