Jedno od čestih i pravno složenih pitanja u praksi naknade štete jeste ko snosi odgovornost kada vozač – zaposlenik preduzeća – prouzrokuje štetu prilikom upravljanja službenim vozilom. Iako se na prvi pogled čini da bi vozač, kao neposredni uzročnik nezgode, trebao odgovarati, pravni okvir obveznog prava i sudska praksa jasno uspostavljaju drukčiji princip: odgovornost snosi poslodavac, odnosno pravno lice kojem vozilo pripada i koje ga je vozaču povjerilo na upotrebu.
Ovaj pravni stav jasno je potvrđen u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000437 10 Rev od 29.03.2011. godine, gdje je sud zauzeo sljedeći stav:
„Kada vozač koji je zaposlen kod preduzeća ili pravnog lica prouzrokuje štetu upotrebom vozila koje mu je povjereno, odštetna odgovornost je na preduzeću odnosno pravnom licu.“
Ova formulacija predstavlja jasan izraz pravnog pravila koje se u teoriji naziva odgovornost poslodavca za štetu koju prouzrokuje njegov zaposlenik (odgovornost za drugoga), a koje je normirano u članu 170. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Riječ je o odgovornosti koja proizlazi iz činjenice da poslodavac organizira rad, postavlja uslove i koristi rezultate rada zaposlenog, te stoga snosi i rizike koji iz tog rada proizlaze.
Pravna osnova odgovornosti poslodavca
Prema članu 170. stav 1. ZOO, „pravna ili fizička osoba odgovara za štetu koju njen radnik prouzrokuje trećem licu u vezi s obavljanjem svojih poslova“. Time je jasno određeno da poslodavac, a ne radnik, odgovara prema oštećenom licu kada je šteta nastala prilikom ili u vezi s obavljanjem radnih zadataka.
Takva odgovornost ima objektivni karakter, što znači da nije potrebno dokazivati krivicu poslodavca – dovoljno je dokazati da je:
- štetu prouzrokovao radnik poslodavca,
- da je to učinio u vezi s obavljanjem radnih zadataka, i
- da je postupao upotrebom sredstva koje mu je poslodavac povjerio, u ovom slučaju vozila.
Sud je u pomenutoj presudi upravo na toj osnovi zaključio da preduzeće snosi odštetnu odgovornost za štetu koju je prouzrokovao njegov zaposlenik, jer je vozač djelovao u okviru svojih radnih obaveza, a vozilo kojim je upravljao bilo je u vlasništvu i na raspolaganju poslodavcu.
Racio odlučivanja – zašto odgovara poslodavac?
Sudovi polaze od logike da poslodavac ima kontrolu nad sredstvima rada i načinom njihovog korištenja, te ostvaruje korist od obavljanja djelatnosti, pa je pravično da snosi i rizik koji iz te djelatnosti proizlazi. U konkretnom slučaju, službeno vozilo je bilo sredstvo pomoću kojeg se obavljala privredna aktivnost preduzeća, pa je svaka šteta nastala njegovom upotrebom dio rizika poslovanja.
Vrhovni sud FBiH je time potvrdio stav da štetu prouzrokovanu u vezi s obavljanjem radnih zadataka snosi pravno lice, čak i ako se radnik u datom trenutku ponašao nepažljivo. Samo u izuzetnim situacijama – kada bi radnik potpuno izašao iz okvira radnog odnosa, npr. ako bi vozilo koristio u privatne svrhe bez odobrenja poslodavca – mogla bi se razmatrati njegova lična odgovornost.
Drugim riječima, poslodavac odgovara po principu rizika (culpa in eligendo et in custodiendo), jer je on taj koji je izabrao radnika, omogućio mu pristup sredstvima rada i imao obavezu da nadzire njihovu upotrebu.
Odnos između odgovornosti poslodavca i radnika
Zakon o obligacionim odnosima u članu 171. stav 1. ZOO predviđa da poslodavac, nakon što nadoknadi štetu oštećenom licu, može od svog radnika regresno zahtijevati naknadu – ali samo u mjeri u kojoj je radnik postupao s krivicom. Dakle, prema oštećenom trećem licu, poslodavac je primarni dužnik, dok se unutrašnji odnos između poslodavca i radnika rješava naknadno.
Time se postiže pravna sigurnost i efikasnost naknade štete: oštećeno lice ne mora utvrđivati ko je konkretno skrivio nezgodu, već se obraća pravnom licu koje posjeduje sredstva, osiguranje i organizacionu odgovornost. To pravno lice potom može, ako postoji osnov, tražiti naknadu od zaposlenog koji je štetu skrivio namjerno ili grubom nepažnjom.
U praksi, to znači da oštećeni tuži preduzeće, a ne vozača, jer ono predstavlja nosioca rizika i pravnog subjektiviteta. Ovo posebno dolazi do izražaja u saobraćajnim nezgodama službenih vozila, gdje se odgovornost poslodavca gotovo redovno utvrđuje.
Primjena u praksi – tipični slučajevi
Ovaj princip nalazi primjenu u brojnim situacijama:
- vozač službenog kamiona prouzrokuje saobraćajnu nezgodu u toku isporuke robe;
- dostavljač, vozeći službeno vozilo, ošteti drugo vozilo prilikom parkiranja;
- zaposlenik javnog preduzeća uzrokuje štetu prilikom obavljanja radnih zadataka na terenu.
U svim navedenim slučajevima, oštećeno lice ima pravo da traži naknadu štete od pravnog lica čiji je radnik izazvao nezgodu. Ova odgovornost ne zavisi od stepena krivice vozača, nego od činjenice da je nezgoda nastala u okviru njegovih radnih obaveza i upotrebom sredstva koje mu je poslodavac povjerio.
Uloga osiguranja od autoodgovornosti
Dodatni sloj pravne zaštite u ovim situacijama pruža osiguranje od autoodgovornosti. Većina preduzeća ima zakonom propisano osiguranje od odgovornosti za štete prouzrokovane motornim vozilima, tako da oštećeni najčešće ostvaruje naknadu direktno od osiguravajućeg društva.
Međutim, u postupcima u kojima postoji spor oko odgovornosti, sud će najprije utvrditi ko je subjekt odgovornosti – vozač ili poslodavac – kako bi se znalo prema kome osiguranje vrši isplatu. Presuda Vrhovnog suda FBiH iz 2011. godine jasno usmjerava praksu: osnovni nosilac odgovornosti je pravno lice, jer je ono vlasnik i korisnik vozila koje je uzrokovalo štetu.
Advokatska kancelarija Kemal Vejzović pruža stručne usluge zastupanja i savjetovanja u postupcima naknade štete, uključujući štete nastale u saobraćajnim nezgodama i na radu.