Jedno od temeljnih pitanja građanskopravne odgovornosti za štetu jeste postojanje uzročne veze između štetne radnje i nastale štete. Sudska praksa u Bosni i Hercegovini, a naročito praksa Vrhovnog suda Federacije BiH, kontinuirano ističe da se odgovornost može zasnivati samo ako postoji dokazan lanac uzroka i posljedica, koji se po redovnom toku stvari može smatrati predvidivim i medicinski utemeljenim. Ovaj princip jasno proizlazi iz pravnog stava izraženog u presudi Vrhovnog suda FBiH broj 33 0 P 001236 09 Rev od 18.01.2011. godine, u kojoj je zauzet sljedeći stav:
„Da bi sud izveo zaključak o postojanju uzročne veze između tjelesnog ozljeđivanja i kasnije nastupjelog smrtnog ishoda potrebno je postojanje dokazanog kontinuiteta predvidivih medicinskih uzroka i posljedica.“
Ovaj stav predstavlja važnu smjernicu u primjeni odredbi Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) koje regulišu odgovornost za štetu, posebno članova 154. stav 1. i 173., koji propisuju da „štetu treba da naknadi onaj ko ju je prouzrokovao“. Dakle, puka vremenska povezanost između štetne radnje i nastupjele štete nije dovoljna — potrebno je dokazati da je šteta posljedica štetne radnje u smislu uzročno-posljedičnog lanca koji je po redovnom toku stvari moguć, predvidiv i medicinski objašnjiv.
Teorijsko polazište: adekvatna uzročnost
Sudska praksa dosljedno primjenjuje teoriju adekvatne uzročnosti, prema kojoj se od svih mogućih uzroka koji su na neki način povezani sa štetnim događajem uzrokom smatra samo onaj koji je adekvatan – odnosno, onaj koji po redovnom toku stvari dovodi do takve posljedice. Ova teorija odražava i šire prihvaćene principe u komparativnom pravu, gdje se izbjegava neograničena odgovornost i insistira na racionalnom i predvidivom odnosu između radnje i štete.
U tom kontekstu, Vrhovni sud FBiH je u pomenutoj presudi pojasnio da dokazivanje uzročne veze nije formalnost, nego suštinski element odgovornosti:
„Jedna od opštih pretpostavki odgovornosti za štetu, koju mora dokazati tužitelj, jeste uzročna veza koja mora postojati između štetne radnje i štete, na način da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje.“
Sud je time podsjetio da teret dokazivanja leži na tužitelju, koji mora pružiti uvjerljive dokaze da je upravo konkretna radnja tuženog uzrokovala nastalu štetu, a ne neka druga okolnost ili nezavisni događaj. To uključuje i dokazivanje medicinskih uzroka i posljedica kada je riječ o tjelesnim ozljedama i posljedičnim smrtnim ishodima.
Činjenični okvir konkretne presude
U konkretnom slučaju, tužitelj je tvrdio da je smrt njegove vanbračne supruge posljedica tjelesnih povreda zadobijenih u saobraćajnoj nezgodi. Prema tužbenim navodima, povrede i dugotrajno mirovanje doveli su do slabljenja organizma, što je, navodno, pogodovalo razvoju upale pluća ili druge komplikacije koja je završila smrtnim ishodom.
Međutim, sud je nakon provedenih dokaza zaključio da nije dokazan kontinuitet predvidivih medicinskih uzroka i posljedica koji bi povezivali saobraćajnu nezgodu i smrt. Ključno je bilo mišljenje vještaka medicinske struke, koji je naveo da bi takav zaključak bio „u sferi nagađanja“, jer nije bilo medicinskih dokaza koji bi potvrdili da je smrt bila posljedica povreda zadobijenih u nezgodi. Stoga su nižestepeni sudovi, a zatim i Vrhovni sud FBiH, pravilno primijenili član 126. Zakona o parničnom postupku (ZPP) i odbili tužbeni zahtjev.
Sud je zaključio:
„…tužitelj provedenim dokazima nije dokazao postojanje takve uzročne veze, tačnije da nije dokazao da je organizam njegove vanbračne supruge, zbog zadobijenih povreda u saobraćajnoj nezgodi i dugotrajnog mirovanja i ležanja, oslabio i postao neotporan, što je pogodovalo razvoju upale pluća ili neke druge komplikacije koja je dovela do smrtnog ishoda.“
Ova formulacija jasno pokazuje da dokazni standard nije ispunjen – nedostajala je stručna, medicinski potkrijepljena potvrda o kontinuitetu uzroka i posljedica. U protivnom, zaključak bi bio zasnovan na pretpostavkama, što u građanskom postupku nije dozvoljeno.
Značaj presude za praksu
Ova presuda ima višestruki značaj za pravnu praksu, naročito u postupcima naknade štete zbog smrti bliske osobe. U takvim slučajevima, tužitelji često ističu da je smrt posljedica ranije pretrpljenih povreda, ali sudovi insistiraju da se taj odnos mora dokazati kroz medicinsku dokumentaciju, vještačenja i dosljedan lanac uzročnosti.
Time se potvrđuje da:
- Ne postoji automatska odgovornost za smrt koja je nastupila nakon saobraćajne nezgode ili povrede, ukoliko se ne dokaže direktna medicinska veza između povrede i smrti.
- Medicinsko vještačenje ima ključnu ulogu u utvrđivanju uzročne veze, jer sud ne može samostalno procjenjivati medicinske činjenice bez stručnog nalaza.
- Dokazivanje kontinuiteta uzroka mora biti potkrijepljeno medicinskom logikom i predvidivošću – samo tako se može govoriti o adekvatnoj uzročnosti.
Vrhovni sud je, dakle, ovim stavom postavio visok standard dokazivanja, čime se sprečava proizvoljno proširivanje odgovornosti i zaštita od situacija u kojima bi se svaka kasnija komplikacija, pa čak i prirodna bolest, mogla pripisati prvobitnoj povredi.
Pravna refleksija – granice uzročne veze
Ova presuda otvara i širu raspravu o granicama uzročne veze u građanskopravnoj odgovornosti. Naime, iako se odštetna odgovornost temelji na ideji pravičnosti, sudska praksa mora poštovati i načelo pravne sigurnosti: odgovornost se može zasnivati samo ako postoji predvidiv i medicinski objašnjiv niz uzroka i posljedica.
Drugim riječima, ako između povrede i smrti postoji niz nepredvidivih okolnosti – primjerice, razvoj nezavisne bolesti, infekcije koja nije u vezi s povredom ili individualna predispozicija organizma – tada uzročna veza prestaje. Sud tada mora odbiti tužbeni zahtjev, jer odgovornost bez dokazanog uzroka znači objektivno kažnjavanje bez krivice, što je suprotno temeljnim načelima građanskog prava.
Ovakav stav doprinosi uravnoteženju između interesa oštećenih i zaštite tuženih, te podstiče pažljivo i stručno postupanje svih učesnika u postupku, posebno advokata i vještaka.
Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH iz 2011. godine potvrđuje jasan princip:
samo dokazan, predvidiv i medicinski utemeljen lanac uzroka i posljedica može biti osnova za odgovornost za štetu.
Sve drugo – nagađanja, pretpostavke ili subjektivni osjećaj uzročne povezanosti – ne mogu biti zamjena za konkretan dokazni materijal. Takav pristup obezbjeđuje dosljednost, pravnu sigurnost i stručnost u postupcima naknade štete, naročito onima koji uključuju teške posljedice poput smrtnog ishoda.
Advokatska kancelarija Kemal Vejzović pruža stručne usluge zastupanja i pravnog savjetovanja u postupcima naknade svih vrsta štete.