Institut vansudske nagodbe predstavlja važan mehanizam mirnog rješavanja sporova između oštećenog i odgovornog lica, kojim se izbjegava dugotrajan i skup sudski postupak. Međutim, iako vansudska nagodba ima značaj ugovorameđu stranama, ona nije bezuslovna barijera za svako buduće potraživanje. Sudska praksa u Bosni i Hercegovini je u više navrata naglasila da odricanje od prava u vansudskoj nagodbi nije apsolutno, naročito kada se naknadno utvrdi nova ili povećana šteta koja nije mogla biti poznata u trenutku zaključenja nagodbe.
Jedan od najvažnijih i najjasnijih stavova o ovom pitanju zauzeo je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u presudi broj: 32 0 P 043202 12 Rev od 07.02.2013. godine, koja glasi:
„OŠTEĆENI SE MOŽE PUNOVAŽNO U VANSUDSKOJ NAGODBI ODREČI SAMO ONE ŠTETE (POTRAŽIVANJA) KOJA JE BILA POZNATA ILI JE PO REDOVNOM TOKU STVARI BILA PREDVIDLJIVA U MOMENTU ZAKLJUČENJA VANSUDSKE NAGODBE.
Iz obrazloženja
Prema činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova kod tužitelja je nastupilo pogoršanje zdravlja na što ukazuje bolničko liječenje i operativni zahvat koji je obavljen naknadno (poslije zaključenja vansudske nagodbe). Kako je ustanovljeno da se dodatno smanjila tužiteljeva opća životna aktivnost za 10% u odnosu na stanje utvrđeno u vansudskoj nagodbi, to tužitelju pripada pravo na naknadu one štete koja nije obuhvaćena ranije priznatom naknadom, s obzirom da je u uzročnoj vezi sa štetnim događajem.“
Ova presuda ima izuzetnu važnost za razumijevanje pravnog dometa vansudske nagodbe, posebno u slučajevima povreda na radu, saobraćajnih nezgoda ili drugih situacija u kojima oštećeni naknadno razvije nove zdravstvene probleme.
1. Pravni karakter vansudske nagodbe
Vansudska nagodba je ugovor kojim se strane međusobno dogovaraju o visini i obimu naknade štete, najčešće kako bi izbjegle parnični postupak. Zasniva se na načelu slobode ugovaranja iz člana 10. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), ali i na načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO-a, što znači da strane prilikom zaključenja nagodbe moraju biti svjesne svih relevantnih činjenica koje utiču na obim obaveze i prava.
U praksi, osiguravajuća društva često nude vansudske nagodbe oštećenima odmah nakon štetnog događaja, prije nego što se zdravstvene posljedice u potpunosti manifestuju. Oštećeni potpiše nagodbu, primi određeni iznos i smatra da je time stvar završena — sve dok se ne pojave kasnije komplikacije, recidivi ili trajna smanjenja životne aktivnosti koja ranije nisu bila poznata.
2. Ključno pravno pitanje – kada je odricanje od štete punovažno?
Vrhovni sud FBiH jasno je odgovorio: samo ako se oštećeni odriče poznate ili predvidljive štete. Dakle, ako je u trenutku zaključenja vansudske nagodbe oštećeni znao, ili je mogao znati po redovnom toku stvari, kolika je šteta, tada se smatra da se od te štete valjano odrekao.
Međutim, ako se naknadno ispostavi da je šteta veća nego što se mislilo — bilo zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, bilo zbog naknadnog gubitka zarade ili potrebe za novim liječenjem — tada nema valjanog odricanja, jer predmet tog odricanja nije bio poznat ni predvidljiv.
Drugim riječima, sudska praksa štiti oštećenog u situacijama kada se pokazalo da se posljedice štete nisu u potpunosti manifestovale u trenutku nagodbe.
3. Primjena u praksi – tipični slučajevi
a) Pogoršanje zdravstvenog stanja nakon nagodbe
Kao u navedenom slučaju iz presude Vrhovnog suda FBiH, tužitelj je već bio zaključio vansudsku nagodbu i primio odštetu. Međutim, kasnije je došlo do operativnog zahvata i pogoršanja zdravstvenog stanja, što je smanjilo njegovu opću životnu aktivnost za dodatnih 10%.
Sud je pravilno zaključio da se ne može smatrati da je oštećeni pristao i na tu novu štetu, jer ona nije bila poznata niti predvidljiva u vrijeme zaključenja nagodbe.
b) Naknadni gubitak zarade ili radne sposobnosti
U praksi se često dešava da osoba, nakon što potpiše vansudsku nagodbu, izgubi posao ili dugoročno radnu sposobnost zbog posljedica povrede. Ako u trenutku potpisivanja nagodbe nije bilo objektivno moguće predvidjeti takav ishod, oštećeni ima pravo da zahtijeva dopunsku naknadu štete.
c) Psihičke posljedice i trajne tegobe
Kod težih saobraćajnih nezgoda ili povreda na radu često se psihičke posljedice (npr. posttraumatski stresni poremećaj) pojave tek nakon izvjesnog vremena. Ukoliko nisu bile poznate prilikom zaključenja nagodbe, oštećeni može potraživati naknadu i za njih.
4. Granica između nove i već obeštećene štete
Vrhovni sud FBiH je ovom presudom povukao jasnu liniju između:
- štete koja je bila poznata ili predvidljiva u momentu nagodbe, i
- štete koja se naknadno pojavila kao posljedica istog štetnog događaja.
Ova granica je ključna jer sprječava zloupotrebe — oštećeni ne može ponovo tražiti naknadu za ono što je već znao i za šta je već primio odštetu, ali istovremeno sprječava i nepravdu u slučajevima kada se šteta pogorša zbog objektivnih razloga.
Sud time ostvaruje ravnotežu između pravne sigurnosti (koju daje nagodba) i principa pravičnosti, koji nalaže da niko ne trpi posljedice nepredvidivih pogoršanja samo zato što je ranije pristao na nagodbu u neznanju o svom stvarnom zdravstvenom stanju.
5. Pravni osnov za ponovno pokretanje postupka
Ako oštećeni nakon zaključenja vansudske nagodbe utvrdi da se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, može ponovo pokrenuti parnični postupak na osnovu člana 154. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (odgovornost za štetu i pravična naknada nematerijalne štete).
Tužba se ne odnosi na već nadoknađenu štetu, već na novonastali dio štete koji se nije mogao znati u vrijeme zaključenja nagodbe. Sud tada ispituje:
- da li je novo pogoršanje u uzročnoj vezi sa prvim štetnim događajem,
- da li se ta nova šteta mogla predvidjeti, i
- da li je nagodba obuhvatila i taj oblik štete.
Ako je odgovor negativan, tužba se smatra osnovanom.
6. Sudska praksa – dosljednost i kontinuitet
Vrhovni sud FBiH ovom presudom nije odstupio od ranijih pravnih shvatanja, nego ih je dodatno učvrstio. I ranije je isticano da nagodba ne može obuhvatiti štetu koja nije bila poznata, jer bi to bilo protivno osnovnim principima obligacionog prava i savjesnosti.
Sud je time uskladio domaću praksu i sa pravnom doktrinom zemalja bivše Jugoslavije, gdje se također primjenjuje isti princip – odricanje od buduće nepoznate štete nema pravno dejstvo.
7. Zaključak
Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 32 0 P 043202 12 Rev ima izrazito praktičnu vrijednost. Njom je potvrđeno da vansudska nagodba ne može trajno spriječiti oštećenog da traži naknadu za novu ili nepredvidivu štetu koja se pojavi nakon njenog zaključenja.
Ova odluka štiti osnovni princip pravičnosti i osigurava da oštećeni ne bude uskraćen za naknadu samo zato što je štetne posljedice pretrpio postepeno, a ne trenutno.
Za poslodavce, osiguravajuća društva i advokate, ova presuda služi kao podsjetnik na važnost preciznog i savjesnog pristupa vansudskim nagodbama – jer njihov sadržaj mora realno odražavati stanje u trenutku zaključenja, bez pokušaja da se oštećenom uskrate prava koja tek mogu nastati.