Stav suda
Samo u situaciji da je dokazan propust zdravstvene ustanove kao i drugih ustanova koje su učestvovale u liječenju, primjenjuje se odredba člana 206. stav 3. ZOO i mogla bi svaka ustanova biti obavezana na naknadu cjelokupne štete, i to samo ako se ne mogu utvrditi udjeli štetnika u nastaloj šteti. To znači da u situaciji kada se mogu utvrditi udjeli štetnika u nastaloj šteti, svaki štetnik je dužan naknaditi samo onaj dio štete koji je prouzročio.
Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 113115 26 Rev od 04.06.2026. godine, donesena povodom revizije protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 113115 25 Gž od 29.12.2025. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 113115 21 P od 29.11.2024. godine.
Šta je bilo sporno
Pacijentica je tužila kantonalnu bolnicu radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog postoperativnih komplikacija nastalih nakon zahvata, tražeći ukupno preko 53.000,00 KM, uz troškove naknadnog liječenja u privatnoj poliklinici u Zagrebu.
Nižestepeni sudovi tužbeni zahtjev su odbili, a Vrhovni sud reviziju odbio.
Sudovi su, na osnovu multidisciplinarnog vještačenja, utvrdili da je operativni zahvat izveden stručno i u skladu s pravilima struke, da su nastale komplikacije uobičajene i javljaju se u oko 20 posto slučajeva, da su liječene, te da naknadni zahvati u Zagrebu nisu vršeni radi otklanjanja grešaka tužene ustanove.
Po kojem osnovu odgovara zdravstvena ustanova
Presuda je značajna prije svega zato što precizno postavlja osnov odgovornosti.
Medicinska greška u širem smislu obuhvata nepovoljan ishod bolesti, ozljeda ili stanja pacijenta zbog neprimjerenog medicinskog postupanja, neprimjerene ili neispravne opreme, pogrešno primijenjenih medicinskih sredstava ili lijekova, ili neprimjerene organizacije medicinskog rada.
Odgovornost se prosuđuje po dva osnova.
Pretpostavljena krivnja. Ko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (član 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Sud izričito navodi da je na ljekaru odnosno medicinskoj ustanovi teret dokaza da je u svemu postupljeno po pravilima liječničke struke.
Odgovornost za drugog. Za štetu koju radnik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara preduzeće u kojem je radnik radio, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo (član 170. stav 1.).
Uz to, učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle s pažnjom dobrog stručnjaka (član 18. stav 2.).
Zdravstvena djelatnost nije opasna djelatnost
Ovo je zaključak koji određuje cijeli ishod ove vrste sporova.
Tužiteljica je zastupala stanovište da zdravstvena ustanova odgovara po principu uzročnosti, dakle po objektivnoj odgovornosti. Vrhovni sud to odbija.
Zdravstvena ustanova koja vrši medicinsku intervenciju može odgovarati samo za one posljedice intervencije koje nastanu usljed nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada njenih radnika, dakle za posljedice koje se mogu pripisati u krivicu ljekarima i drugom osoblju zbog postupanja koje nije bilo u skladu s pravilima medicinske struke.
Sud se pritom poziva na vlastiti raniji stav prema kojem bi se o objektivnoj odgovornosti radilo samo kod djelatnosti koja, iako upotrijebljena u redovne i dopuštene svrhe i uprkos preduzetim mjerama opreznosti, predstavlja za svoju okolinu očitu i unaprijed očekivanu vjerovatnost uzrokovanja štete. Prema tim kriterijima, djelatnost medicinara ne može se smatrati opasnom djelatnošću (odluka VS FBiH broj 17 0 P 045329 12 Rev od 02.07.2013. godine, Bilten VS FBiH 1-2/2013, sentenca broj 32).
Sud usput otvara i jedan prostor. Napominje da tužiteljica nije tvrdila ni dokazivala da je korištena tehnologija, aparati ili rizična terapija, u kojem bi se slučaju eventualno moglo raditi o objektivnoj odgovornosti iz čl. 173. i 174. ZOO.
To je uputstvo za buduće predmete. Kada je šteta povezana s aparatom, opremom ili rizičnom terapijom, a ne s postupanjem osoblja, osnov odgovornosti treba postaviti drukčije.
Solidarna odgovornost više ustanova
Ovdje je težište stava zbog kojeg presuda ima najveći praktični značaj.
Solidarno odgovaraju za prouzročenu štetu i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti (član 206. stav 3. ZOO).
Vrhovni sud objašnjava da se tom odredbom pojačava položaj vjerovnika, ali samo kad postoji izvjesnost da je šteta nastala djelovanjem nekog od njih.
Iz toga slijede tri pravila:
Prvo. Za primjenu člana 206. stav 3. mora biti dokazan propust svake ustanove čija se odgovornost traži, a ne samo činjenica da je učestvovala u liječenju.
Drugo. Solidarna odgovornost za cjelokupnu štetu dolazi u obzir samo ako se ne mogu utvrditi udjeli štetnika. Kada se udjeli mogu utvrditi, svaki štetnik naknađuje samo onaj dio štete koji je prouzročio.
Treće. Lice koje dokaže da nije moglo prouzrokovati štetu ne može biti odgovorno ni po toj odredbi. Sud to formuliše izričito: sama činjenica da je ustanova učestvovala u liječenju nije dovoljna ako ona uspješno obori uzročnu vezu između svog postupanja i nastale štete.
Iz obrazloženja presude
O osnovu odgovornosti i teretu dokazivanja:
„Pitanje odgovornosti za ovakvu vrstu štete prosuđuje se prema odredbama člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dakle odlučuje prema načelu pretpostavljene krivnje (na liječniku/medicinskoj ustanovi teret je dokaza da je u svemu postupljeno po pravilima liječničke struke) ili po pravilima odgovornosti za drugog u skladu sa odredbom člana 170. stav 1. ZOO.”
O tome da zdravstvena djelatnost nije opasna djelatnost:
„Naime, ovaj sud je izrazio stav da bi se radilo o objektivnoj odgovornosti za štetu trebalo bi da se radi o takvoj djelatnosti koja, iako upotrijebljena u redovne i dopuštene svrhe, i uprkos prethodno preduzetih mjera opreznosti od strane njenog bavioca, predstavlja za svoju okolinu očitu i unaprijed očekivanu vjerovatnost uzrokovanja štete, zbog čega se i po zakonu već unaprijed pretpostavlja da šteta nastala u vezi sa takvom djelatnošću potiče od te djelatnosti. Imajući u vidu navedene kriterije, djelatnost medicinara ne može se smatrati opasnom djelatnosti.”
O primjeni člana 206. stav 3. ZOO:
„Odredbom člana 206. stav 3. ZOO propisano je da solidarno odgovaraju za prouzročenu štetu i osobe koje su je uzrokovale radeći nezavisno jedna od druge, ako se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u nastaloj šteti, kojom odredbom se pojačava položaj vjerovnika, ali samo kad postoji izvjesnost da je šteta nastala djelovanjem nekog od njih.”
O granicama solidarne odgovornosti:
„Samo u situaciji da je dokazan propust tužene a i drugih ustanova koje su učestvovale u liječenju, primjenjuje se odredba člana 206. stav 3. ZOO i mogla bi tužena biti obavezana na naknadu cjelokupne štete, i to samo ako se ne mogu utvrditi udjeli štetnika u nastaloj šteti. To znači da u situaciji kada se mogu utvrditi udjeli štetnika u nastaloj šteti, svaki štetnik je dužan naknaditi samo onaj dio štete koji je prouzročio.”
O položaju ustanove koja obori uzročnu vezu:
„Prema tome, lice koje dokaže da nije moglo prouzrokovati štetu, ne može biti odgovorno ni po navedenoj odredbi, tako da sama činjenica da je tužena ustanova učestvovala u liječenju nije dovoljna ako ona uspješno obori uzročnu vezu između svog postupanja i nastale štete.”
Šta ovaj stav znači u praksi
Komplikacija nije greška. Sudovi su prihvatili da su nastale komplikacije uobičajene i javljaju se u oko 20 posto slučajeva. Sama činjenica da je ishod nepovoljan ne zasniva odgovornost. Mora postojati odstupanje od pravila struke.
Teret dokazivanja jeste na ustanovi, ali uzročna veza nije. Ustanova dokazuje da je postupala po pravilima struke. Ako u tome uspije, pacijent ostaje bez osnova. Sud izričito navodi da između pružanja ljekarske pomoći i nastalog zdravstvenog stanja mora postojati uzročno-posljedična veza.
Vještačenje odlučuje predmet. U ovom predmetu provedeno je multidisciplinarno vještačenje, a prigovori na nalaz nisu prihvaćeni. Izbor vještaka i obim vještačenja u ovoj vrsti predmeta određuju ishod više nego bilo koji drugi dokaz.
Kod više ustanova zahtjev treba postaviti prema udjelima. Tužba koja se oslanja na solidarnu odgovornost iz člana 206. stav 3. uspijeva samo ako se udjeli ne mogu utvrditi. Ako se mogu, svaka ustanova odgovara za svoj dio, pa zahtjev prema jednoj ustanovi za cjelokupnu štetu neće biti usvojen.
Kod opreme i rizične terapije osnov je drugi. Sud otvara mogućnost primjene čl. 173. i 174. ZOO kada je šteta povezana s tehnologijom, aparatima ili rizičnom terapijom. To se mora tvrditi i dokazivati, a u ovom predmetu nije bilo tvrđeno.
Pravna pomoć
Advokatska kancelarija Vejzović zastupa pacijente u postupcima naknade štete zbog medicinskih propusta, uključujući pribavljanje kompletne medicinske dokumentacije, prijedloge za vještačenje odgovarajuće struke i zastupanje u parnicama protiv zdravstvenih ustanova.
Kontakt: 061 641 424 | [email protected] Mehmedalije Maka Dizdara, PZC Stupine B11, Tuzla
Autor: Kemal Vejzović, advokat
Pravna oblast: naknada štete, medicinsko pravo
Sadržaj ove stranice je informativnog karaktera i ne predstavlja pravni savjet u konkretnom predmetu.